Srpska Sveta Gora: Manastiri Ovčarsko-Kablarske klisure

Srpska Sveta Gora: Manastiri Ovčarsko-Kablarske klisure

Srpska Sveta Gora: Manastiri Ovčarsko-Kablarske klisure

Ovčarsko-kablarska klisura, duga 20 kilometara, na putu koji vodi od Čačka prema Užicu, prepoznatljiva je po strmim, krševitim obroncima planina, meandrama Zapadne Morave i brojnim manastirima velike lepote, nazvanim Nova ili Mala srpska Sveta Gora. Iako se nezna tačno ni ko su osnivači ovčarsko-kablarskih manastira, niti kada su oni tačno podignuti, sigurno je da je prirodno okruženje klisure poslužilo kao nadahnuće monaškim zajednicama da se smeste u ovim prelepim, ali slabo pristupačnim predelima, najverovatnije već nakon Maričke bitke 1371. godine.

Putopisci 19. veka opisivali su ovaj predeo kao "pukotinu između stena" kroz koju se provlači reka. Kroz nekada potpuno neprohodnu klisuru, danas se provlači magistralni put pristojnog kvaliteta, povezujući deset manastira: Vavedenje, Preobraženje, Vaznesenje, Sretenje, Sv.Trojica, Jovanje, Uspenje, Nikolje, Blagoveštenje i Ilinje. Budući da pisanih tragova o ovim manastirima nema, koriste se predanja. Jedno od njih manastir Vavedenje vezuje za Stefana Nemanju i Svetog Savu. Ovo je najstariji manastir i potiče iz druge polovine 14. veka. Prvi pisani pomen manastira Nikolja datira iz 1476. godine. U ovom manastiru je u 16. i 17. veku dejstvovala prepisivačka škola. Dragoceno Nikoljsko Jevanđelje, nastalo oko 1400. godine, danas je u Dablinu. Izgled porušenog manstira Jovanja, koji podseća na moravske trihonalne crkve, potvrđuju da ovčarsko-kablarski manstiri potiču iz srednjeg veka.

Sredinom 20. veka zarad izgradnje hidrocentrale i stvaranja akumulacionog jezera na Zapadnoj Moravi, jedan broj manastira izmešten je sa svojih lokacija dok je drugi zauvek nestao pod vodom.

Preporučujemo da ne prođete kroz Ovčarsko-kablarsku klisuru a da ne obiđete neke od manastira, makar one koji su pored puta i do kojih se ne mora čamcima i skelama. Predstavljaju pravi vodič kroz tradiciju, duhovnost i istorijsko nasleđe Srbije.

Manastiri

Manastir Blagoveštenje

Manastir Blagoveštenje nalazi se na blagoj uzvišici iznad sadašnjeg naselja Ovčar Banje. Ovo je jedan od retkih manastira u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri za koji se tačno zna kada je podignut i ko su bili ktitori. Natpis iznad ulaza u crkvu, govori da je hram podignut 1601/02. Hram je izgrađen u raškom graditeljskom stilu i svojom arhitekturom je posle manastira Sv. Trojica, najlepši manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri.

Manastir Blagoveštenje poseduje jedan od najznačajnijih ikonostasa iz prve polovine XVII veka u srpskoj umetnosti toga doba. Crkva ovog tipa bila je jedan od retkih hramova koji su dobili tako reprezentativno ukrašen enterijer u kome je impresivni ikonostas zauzima dominantno mesto svojom izuzetno bogatom duboreznom obradom i slikanom dekoracijom.

Manastir poseduje jednu od najstarijih knjiga, Blagoveštenjsko jevanđelje, nastalo 1372. godine. Pored ove knjige ima i štampano četvorojevanđelje iz 1552. godine, iz štamparije Trajana Gundulića.

Crkva Svetog Save - Savinje

Do ovog svetog mesta dolazi se strmom pešačkom stazom koja vodi od železničke stanice. Podno najstrmijih litica Kablara, u kamenom udubljenju, izvire voda i pravi rezervoar od 2 do 3 litra. Veruje se da voda, nazvana Savinom, leči vid i glavobolju. U blizini izvora 1938. godine, podignuta je mala crkva pod stenom. U njoj o praznicima, bogosluženje vrše monasi iz manastira Preobraženje.

Manastir Ilinje

Manastir Ilinje nalazi se na jednom živopisnom, lepom i šumovitom visu iznad manastira Blagoveštenje. Sa proplanka na kome se nalazi ovaj manastir pruža se lep pogled na okolinu Ovčarsko-Kablarske klisure. Ne postoje podaci o tome kada je nastao i ko je podigao ovaj manastir. Obzirom da je blizu manastira Blagoveštenje, pretpostavlja se da su ga blagoveštenjski monasi u svom usponu i podigli kao svoj metoh. Manastir je 1938. godine sagrađen na temeljima starog manastira.

Manastir Jovanje

Manastir Jovanje se nalazi na levoj obali reke Zapadne Morave, na njenom najvećem meandru. Posvećen je rođenju Sv. Jovana Krstitelja. Na osnovu stilskih karakteristika crkve pretpostavlja se da manastir potiče iz XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo rušenja tokom svoje istorije, jedno vreme je bio nenastanjen. Lepota ostataka hrama, njegove razmere, kao i ruševine mnogih konaka oko manastirske crkve govorili su o velikoj i snažnoj monaškoj zajednici.

Za uspostavljanje ponovnog života zaslužan je episkop Nikolaj Velimirović. 1936. godine u Jovanje je došao duhovnik arhimandrit Rafailo Hilandarac sa dvanaest sestara iz manastira Kalište. Tako je Jovanje postalo prvi ženski manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Zbog starog plana da se u klisuri napravi hidroelektrana, pedesetih godina XX veka, crkva manastira je srušena, tako da nije sačuvan ni jedan od vrednih arhitektonskih detalja. Današnji manastir Jovanje projektovao je Dragomir Tadić, spajajući stare i nove obrasce u sakralnom graditeljstvu, dajući celini Ovčarsko-Kablarskih manastira jedno novo ostvarenje.

Mnogobrojna pustošenja i rušenja potpuno su uništila gotovo sve tragove prvobitnog manastira. Tako je nestala i riznica nekada velikog hrama. Najvredniji predmeti u riznici su dve prestone ikone iz 1850. godine.

Kađenica

Na desnoj obali Zapadne Morave, kilometar uzvodno od Ovčar Banje, nalazi se pećina Kađenica. Prilaz pećini je uređen, a glavna dvorana, sa naznakom pećinskog nakita, istovremeno je i sakralno-spomenički prostor.

Dva kamena sarkofaga i Hristovo raspeće obelećavaju nemio događaj iz vremena Hadži- Prodanove bune 1814. godine. U pećinu se u tim krvavim vremenima, sakrio zbeg naroda iz okolnih sela. Turci su zbeg otkrili, na ulaz nagomilali granje i slamu i zapalili. Sav narod se ugušio kadom, tj. dimom. Od tada se ovo mesto zove Kađenica.

Kosti su ležale po pećini prekrivene prahom i pepelom do 1940. godine, kada su sahranjene u kamene sarkofage. Ponovno uređivanje pećine i pristupa do nje, izvršeno je 1991. godine.

Manastir Nikolje

Manastir Nikolje, najstarija crkva među Ovčarsko-Kablarskim manastirima, podignut je na padinama Kablara, na levoj obali zapadne Morave. Na osnovu arhitektonskih karakteristika, pretpostavlja se da potiče iz srednjeg veka, najverovatnije kraja XIV, odnosno početka XVII veka. Za istraživanje prošlosti manastira Nikolje od neprocenjive su važnosti zapisi o rukopisima o njemu, njegovoj istoriji i znamenitim starešinama manastira. Najznačajniji je i najstariji rukopis pisan na pergamentu i to je čuveno Nikoljsko jevanđelje.

Ikonografiju karakteri{u prikazi Velikih praznika, nekoliko scena iz ciklusa stradanja Hristovih i drugih svetitelja. Najvrednija ikona u riznici manastira Nikolje je Bogorodica Strasna.

U riznici manastira Nikolje čuva se najznačajnija rukopisana knjiga u srpskoj kulturi napisana početkom XVII veka, Karansko jevanđelje.

Arhitektura crkve manastira Nikolje je skromna, međutim ovo je jedini manastir u klisuri koji je ostao sačuvan u svom arhitektonskom obliku još iz srednjeg veka, što mu daje posebnu važnost i značaj.

Manastir Preobraženje

Manastir Preobraženje danas se nalazi sa desne strane Zapadne Morave, na severnim obroncima Ovčara. Naspram manastira, preko reke, smeštena je železnička stanica u Ovčar Banji, gde se nekada nalazio manastir, ispod litica Kablara.

Prvi pomen manastira Preobraženja u pisanim izvorima, vezan je za 1525. godinu. Stari manastir Preobraženje je porušen, odobrenjem vladike žičkog Save, kako bi se izgradila železnička pruga prema Užicu. Postoje brojni zapisi o tome kakve su posledice imali ljudi koji su odobrili i naredili rušenje ovog manastira.

Episkop Nikolaj Velimirović je 1938. godine pokrenuo inicijativu za izgradnju novog manastira Preobraženje. Sada je to građevina kvadratne osnove sa plitkom oltarskom apsidom.

Unutrašnjost crkve nije oslikana freskama, osim kupole i oltarskog dela.

U ovom manastiru život je organizovan po svetogorskom pravilu, što znači da nema ni parohiju, ni imovinu, već mu je uloga misionarska. Manastirska slava je Preobraženje Gospodnje, 19. avgust.

Manastir Sretenje

Manastir Sretenje se nalazi u izuzetnom prirodnom okruženju, na zaravni ispod vrha Ovčara. Nedostatak pouzdanih dokaza podstaklo je ljude na stvaranje legendi o nastanku ovog manastira. Na osnovu dosadašnjih istraživanja veruje se da je manastir nastao u XVI veku, kada se prvi put i pominje, ali prvi pisani pomen pomera izgradnju Sretenja na nekoliko decenija, pa možda i čitav vek unazad. Sačuvani arhitektonski oblici hrama upućuju na stil gradnje sa kraja XVI veka. Manastir je u više navrata tokom prošlih vremena bio rušen i spaljivan. Obnovljen je tek u XIX veku, zahvaljujući monahu, a kasnije i vladici Nikiforu Maksimoviću.

Zidani ikonostas u sretenjskoj crkvi takođe upućuje na razmišljanje o starosti te crkve, kao i ostaci ranijih fresaka ispod sloja koji je na zidu urađen 1844. godine, pogotovo što je to jedini zidani ikonostas u ovčarsko-kablarskim manastirima.

Od rukopisnih knjiga sačuvanih do danas u Sretenju, preostale su svega tri: Jevanđelje, Bogorodičini kanoni i Minej za mesec jun, koji je značajan jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti.

Od rizničkih kovanih predmeta i starina, čuvaju se mermerna krstionica iz XVII veka, rozeta iz XVII veka i ikona Presvete Bogorodice iz XVIII veka.

Manastir Svete Trojice

Crkva manastira Sv. Trojice je po svojoj arhitekturi najlepši hram u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri, smešten na jugozapadnim šumovitim padinama Ovčara. Nije utvrđeno ko je podigao manastir, ni kada se to desilo. Na osnovu dosadašnjih saznanja koji se oslanjaju na turske popise, ovaj manastir potiče iz druge polovine XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo stradanja krajem XVII veka, kao i ostali manastiri u Srbiji.

Crkva manastira Sv. Trojice je jednobrodna građevina sa pravougaonim pevnicama i kupolom iznad središnjeg dela crkve, razvijenim oltarskim prostorom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, dozidanom posle izgradnje naosa. Lepota manastirske crkve govori o umeću majstora, angažovanih da rade za očigledno bogatog naručioca sa izgrađenim ukusom, koji je u teškim i nesigurnim vremenima imao dovoljno osećaja za lepo i uzvišeno u arhitekturi. Ona svojim opštim sklopom i proporcijama predstavlja ne samo najznačajniji arhitektonski spomenik u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, već je jedno od najlepših graditeljskih ostvarenja sa kraja XVI veka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

U manastiru Trojici nalazi se jedan veliki, prestolnim zlatom i srmom izvezen krst od velike umetničke vrednosti. Pored tog krsta, u manastiru Trojici nalaze se dve jedinstvene retke prestone ikone - Spasiteljeva i Bogorodičina - od antičke vrednosti.

Manastir Uspenje

Na uzvišenju iznad manastira Jovanje, nalazi se manastir Uspenje koji je vidljiv sa svih strana klisure. U turskim izvorima pominje se 1536.godine. Kada je Vuk Karadžić posetio klisuru 1820. godine, zabeležio je tadašnje stanje ostatka kule na uzvišenju i predanje koje je vezano za ovaj objekat:

"Više manastira na brijegu imaju zidine od nekakve kule, koje sad zovu Gradina i pripovjeda se, da je Jovanje nekada bilo lavra, iz koje se zapovjedalo i sudilo svima ostalim manastirima oko Kablara i Ovčara, a na ovoj kuli da im je bila opšta zvonara pod zvonarom pisarnica (gde su knjige pisate) a pod pisarnicom tavanica".

Crkva manastira Uspenja ima veoma mali broj prozora uskog pravougaonog oblika, bez ikakvih ukrasa. Crkva nikada nije bila živopisana.

Manastir Vavedenje

Manastir je podignut na samom početku klisure. Stilske karakteristike originalnih delova hrama govore da je ovaj manastir nastao u XVI veku. Prema predanju na koje se oslanjaju Vuk Karadžić i putopisac Joakim Vujić, manastir Vavedenje su podigli Sveti Sava i njegov otac Simeon. Feliks Kanic je 1860. godine proputovao kroz ovaj kraj i zabeležio da su naspram crkve ruševine utvrđenja.

"Naspram crkve vide se ruševine nekog srednjevekovnog grada, o čijem imenu i graditelju sadašnje generacije ne znaju ništa, a sagrađen je najverovatnije na temeljima rimskog kastela."

Ikonostas manastira Vavedenje čine, između ostalih, ikone Nikole Apostolovića Bogorodica sa Hristom i Isus Hristos. Sačuvane su i pozlaćene carske dveri na kojima je predstava Blagovesti. Skromnu umetničku celinu koju čini ikonostas ovog manastira dopunjuju ikone koje su ostale sačuvane u periodima pustošenja u vremenu koje je iza nas. Takva sudbina je zadesila i najveći broj bogoslužbenih predmeta. U manastirskoj arhivi se nalazi četvorojevanđelje, zvano Gundulićevo u izdanju Trajana Gundulića, koje je štampano 1552. godine kao prva knjiga prve beogradske štamparije te iste godine.

Manastir Vaznesenje

Manastir Vaznesenje podignut je na severnim padinama Ovčara. Zbog svog položaja u klisuri nije dostupan pogledima putnika koji prolaze ovim područjem. Može se samo pretpostaviti da je manastir izgrađen na temeljima stare manastirske crkve, ali o tome nema preciznijih podataka. Zahvaljujući jednom rukopisnom jevanđelju, koje je napisano u Vaznesenju 1570. godine, sigurni smo da je manastir postojao u XVI veku. Manastir je najverovatnije stradao, kao i većina drugih manastira u klisuri, za vreme Velike seobe 1690. godine. Nakon više neuspešnih pokušaja obnavljanja, tek je tridesetih godina XX veka, episkop Nikolaj Velimirović krenuo u obnovu ovog manastira.

Arhitekturu manastira karakteriše jednobrodna građevina sa niskom kupolom i polukružnom oltarskom apsidom. Dve mermerne rozete, ukrašene biljnom ornamentikom, očuvane su u priprati i središnjem delu hrama.

Ikonostas crkve manastira Vaznesenje čine ikone relativno malih dimenzija, zbog skromnih dimenzija crkve. Manastirska slava je Vaznesenje Gospodnje.

Manastir Ježevica

Manastir Ježevica nalazi se u istoimenom mestu u okolini Čačka. Hram je posvećen Svetom Nikoli i po predanju zadužbina je kralja Milutina. Prema lokalnim izvorima, manastir je osnovan za vreme vladavine cara Dušana. U arhitektonskom smislu crkva ima osnovu krsta.

Centralni deo hrama islikan je živopisom iz 1609. godine koji prikazuje scene iz života svetog Nikole. Barokni zvonik dozidan je u XIX veku, kao i priprata 1846. godine. Očuvane su freske o životu Svetitelja, Bogorodice i stradanju Isusa Hrista. U periodu od 1950. do 1951. godine preduzeti su konzervatorski radovi na popravci crkve i krova. Hramu je vraćen prvobitni izgled iz 1846. godine. Zanimljivo je da freske potiču iz iz 1609. i 1637. godine i da na sasvim poseban način podržavaju srpsku i pravoslavnu tradiciju.

Manastir Stjenik

Manastir se nalazi u selu Banjica ispod planine Jelice. Po predanju je podignut za vreme Mrnjavčevića. Sadašnji hram sagrađen je početkom XIX veka. Čuva mošti Jovana Stjeničkog, kome je posvećen. Pored manastira je izvor Svetinja, za koga se smatra da je lekovit. Stjenik je bio metoh manastira Sv. Nikole u Ježevici. Crkva Sv. Jovana, manastira Stjenika je veoma skromnih dimenzija, sagrađena od kamena nepravilnog oblika.

Manastir Vujan

Manastir Vujan se nalazi na padinama planine Vujan, na oko 6 km udaljenosti od Čačka. Posvećen je svetom Arhangelu Mihajlu.

Manastir Vujan nalazi se u selu Prislonici, na šumovitim padinama planine Vujan. Svojim izgledom dominira živopisnom okolinom. Prema mišljenju istoričara manastir potiče iz srednjeg veka, s tim što je njegov prvobitni naziv bio Obrovin. Manastir je porušen 1597. godine, a 1805. godine obnovio ga je Nikola Milićević-Lunjevica. U priprati manastira sahranjeni su legendarni junaci ovog kraja i neumorni ratnici protiv Turaka u Prvom i Drugom srpskom ustanku, vojvode Lazar Mutap i Nikola Lunjevica.

U crkvi manastira Vujna čuva se ikona sv. Arhangela Mihaila iz 1808. godine. Spada u retke i vredne primerke, zbog čega je pod zaštitom države. Pored nje vredna je i ikona koja predstavlja Isusa Hrista, iz XIX veka.

manastiri cacak banja 0
manastiri cacak banja 1manastiri cacak banja 2manastiri cacak banja 3manastiri cacak banja 4manastiri cacak banja 5manastiri cacak banja 6manastiri cacak banja 7manastiri cacak banja 8manastiri cacak banja 9manastiri cacak banja 10manastiri cacak banja 11manastiri cacak banja 12manastiri cacak banja 13manastiri cacak banja 14

Izvor:Opusteno.rs

Komentar: Srpska Sveta Gora: Manastiri Ovčarsko-Kablarske klisure

Posetio sam manastir Nikolje, tj prisustvovao sam nedeljnom jutrenju.
Moram priznati da mi je bilo tesko da ustanem u pola 7 ujutru, jer nisam navikao tako rano da ustajem.
Bio sam odusevljen arhitekturom manastira, pomocnih zgrada, samog dvorista kao i ljubaznoscu svih prisutnih ljudi koje sam toga jutra sreo.
Po zavrsetku liturgije i izlasku iz manastira osetio sam neko, neopisivo, olaksanje, tj. mnogo sam se lepo osecao.
Ubrzo su nas monahinje pozvale na dorucak. Hrana je zaista bila odlicna, spremljena na tradiconalan nacin i sa puno ljubavi.
Naravno, bilo je puno zanimljivih prica i o samom manastiru i okolini koje su na mene ostavile veoma, veoma pozitivan utisak.
Sve u svemu, predivno iskustvo koje se ne moze lako recima opisati.
Verujem da su i drugi manastiri lepi i specificni na svoj nacin i bilo bi dopro posetiti ih.
Prelepo iskustvo koje bi svima preporucio.